Kada se Sanin Mirvić prije nešto više od dvije godine prvi put pojavio u kontekstu mogućeg investitora u Željezničar, bilo je jasno da se ne radi o prolaznoj ideji. Nije tražio reflektore niti je imao potrebu da se javno eksponira. Kroz svoje ljude, advokate i prijatelje, pokušavao je razumjeti klub iznutra: dugove, probleme, prihode i rashode, stadion, ekipu, omladinski pogon. Htio je znati gdje je Željezničar danas i koliko je daleko od onoga što bi trebao biti. Ipak, sve je tada ostalo na razgovorima. Ne zato što nije bilo iskrene namjere, već zato što ideja o „gazdi“ na Grbavici u tom trenutku još nije bila sazrela. Postojali su i unutrašnji otpori, navike koje se teško mijenjaju, kao i strah od nepoznatog.
„Kao navijač Željezničara, volio bih da klub bude na vrhunskom nivou u svakom smislu – takmičarskom, poslovnom i organizacionom. Ja samo tako znam da radim“, rekao mi je tada Sanin Mirvić. Jedna rečenica, ali i jasna poruka: vrhunski nivo ne trpi polovična rješenja.
Nijaz Brković kao jedinica za uspjeh FK Željezničar
I tada, kao i danas, mnogo toga se vrtjelo oko jednog imena – Nijaza Brkovića. Alfa i omega jednog perioda Željezničara, generalni sekretar s kraja devedesetih i početka novog milenija, čovjek čiji je autoritet nadilazio granice kluba. Brković je bio ključni administrativac u najplodonosnijim godinama sa Grbavice, ali i kreator sportske politike, čovjek s ozbiljnim utjecajem u Savezu i mrežom kontakata kakva se ne gradi preko noći. U tadašnjem bh. fudbalu njegova riječ se poštovala – zbog znanja, iskustva i sposobnosti da vidi nekoliko poteza unaprijed. Bio je nešto između Luciana Moggija i Adriana Gallianija, menadžer s fudbalskim instinktom i dovoljno stručnog iskustva da odluke ne donosi napamet.
Kada se povukao početkom 2005. godine, Željezničar je ušao u ozbiljnu krizu iz koje se godinama pokušavao izvući. Tek povratkom Brkovića, Sabahudina Žuje i Amara Osima 2009. godine klub je ponovo stao na noge i u svoje vitrine dodao još tri trofeja državnog prvaka.
Danas Brković preuzima odgovornost da, kao predsjednik Uprave, postavi Željezničar onako kako bi trebao izgledati jedan ozbiljan fudbalski kolektiv, nošen snažnom navijačkom energijom. Očekivanja su velika, možda i najveća do sada. Iako su navijači, kroz godine lutanja i skromnih ambicija, polako izgubili osjećaj šampionskog okruženja. Navikli su na preživljavanje, a ne na borbu za vrh.
Mirvića prosjek ne zanima. Njegova ambicija je promjena mentaliteta – da Željezničar ponovo postane klub koji sam kroji svoju sudbinu, a ne da je prepušta drugima. Zato i postoji veliko povjerenje u Brkovića, kako u kadrovskim, tako i u strateškim, poslovnim i idejnim procjenama. Ali jasno je da jedan čovjek ne može sam. Klub mora ući u fazu ozbiljnog strukturiranja, jer godinama pati od hroničnog nedostatka kvalitetnih ljudi – onih koji razumiju fudbal ne samo kao sport, već i kao industriju i emociju.
Stojanoviću treba vrijeme, sportski direktor nužda
Željezničar nije neka tamo firma. U njemu su igrači, oko njega navijači, mediji i cijeli jedan ambijent koji se ne može uporediti ni s jednom drugom djelatnošću. Možete imati vrhunske pravnike, ekonomiste i arhitekte, ali ako im je fudbal strano tijelo – rezultata neće biti.
Promjene u sportskom segmentu su neminovne. Prva se odnosi na izbor glavnog trenera. Slaviša Stojanović preuzeo je ekipu koja je bila loše i nelogično selektirana. Ideja o svojevrsnoj koloniji nizozemskih igrača pokazala se promašenom, a cijenu je, kao i mnogo puta ranije, platio trener. Slovenskom stručnjaku će biti neophodno vrijeme. Oni koji očekuju početkom februara na Grbavici sambu i maškare, neka znaju da od toga neće biti ništa. Najmanje dva prijelazna roka potrebna su da mi ekipa jasne konture. Ovaj prijelazni rok se i ne računa, jer je došao prebrzo za ove ljude, a i ponuda je loša. No, sigurno je da će Željo dovesti igrače koji bi trebalo da unaprijede igru i donesu ono što je imperativ – Evropu.
Sportski direktor je možda i najvažnija figura u klubu. Njegov izbor pokazat će smjer, ambiciju i viziju onoga što Željezničar želi biti. Tu nema prava na grešku. Primjer FK Sarajeva je poučan – česte promjene trenera i sportskih direktora, bez stvaranja stabilne strukture, ne vode dugoročno nigdje. Klub ne može funkcionirati na entuzijazmu dvoje ili troje ljudi. On mora disati kao jedno tijelo, s energijom koja kapilarno teče kroz sve njegove dijelove.
Takvu energiju mogu nositi samo ozbiljni, odgovorni i posvećeni ljudi, svjesni da su njihov profesionalizam i strast pogonsko gorivo za cijeli jedan – Željin svijet.
