Na današnji dan, 2. maja 1996. godine, Sarajevo je doživjelo jedan od svojih najemotivnijih sportskih trenutaka. Na stadionu Grbavica odigran je prvi sarajevski derbi nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu, a snage su odmjerili najveći gradski rivali FK Željezničar i FK Sarajevo.

Bio je to mnogo više od fudbalske utakmice. Bio je to simbol povratka života, nade i zajedništva u gradu koji je prošao kroz najteže dane svoje historije.

Povratak na Grbavicu

Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, stadion Grbavica nalazio se na prvoj liniji fronta, pretrpio je velika razaranja, zapadna tribina je zapaljena, a dio kompleksa bio je miniran. U požaru i ratnim dejstvima uništen je i veliki broj trofeja Sportskog društva Željezničar.

Naselje Grbavica reintegrisano je u martu 1996. godine, čime je FK Željezničar konačno dobio priliku da se vrati na svoj stadion. Slika koja je tada dočekala navijače bila je teška i bolna, tribine oštećene, teren zarastao, a svuda vidljivi tragovi granata i razaranja.

Ipak, ljubav prema klubu i gradu bila je jača od svega. Stadion je u rekordnom roku očišćen i osposobljen koliko je to bilo moguće, a već početkom maja spreman za novu stranicu historije.

Mnogo više od rezultata

Pred oko 20.000 gledalaca, u atmosferi koju je teško opisati riječima, odigran je prvi poslijeratni gradski derbi. Početni udarac izveo je prvi predsjednik Republike Bosne i Hercegovine, Alija Izetbegović, što je ovom događaju dalo dodatnu simboliku.

Susret su sudili Marko Mrkić iz Tuzle, Mijo Maričević iz Živinica i Izet Čejvanović iz Tuzle, a na terenu su se našla brojna poznata imena oba kluba koja su tog dana nosila više od sportskog tereta.

Željezničar je poveo u 33. minuti pogotkom Bulenta Biščevića, nakon prekida i velike radosti domaćih navijača. Sarajevo je u nastavku odgovorilo preko Dženana Uščuplića, koji je u 57. minuti postavio konačnih 1:1.

Za Željezničar su nastupili Gušo, Biščević, Adžem, Fatić, Memić, Kurt, Jahić, Muharemović, Kunić, Žerić i Pehlivanović.

Dok su boje Sarajeva branili Dedić, Elkaz, Uščuplić, Hošić, Dalipagić, Mujkić, Gogalić, Džaviti, Ćenan, Hrvat i Herco, uz igrače koji su ulazili s klupe poput Selimovića, Granova i Ferhatovića.

Rezultat je ostao upisan u statistici, ali ono što se tog dana dogodilo bilo je mnogo veće od samog remija. Na Grbavici su se tog 2. maja osjetili ponos, emocija i prkos. Građani Sarajeva ponovo su zajedno gledali derbi, navijali, pjevali i slavili život uprkos svemu što je grad prošao. Mnogi će reći da tog dana nije pobijedio ni Željezničar ni Sarajevo, pobijedilo je grad.

Sjećanje koje traje

Tri decenije kasnije, ovaj meč ostaje jedan od najvažnijih trenutaka bh. sporta. Ne zbog trofeja, bodova ili tabele, već zato što je pokazao koliko sport može značiti ljudima kada se vraćaju normalnom životu.

Grbavica je tog dana ponovo živjela. A sarajevski derbi dobio je dimenziju koju nijedna druga utakmica ne može imati.